Input:

Nacrt konačnoga prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o minimalnoj plaći (EU)

27.11.2024, Izvor: Vlada.hr

Članak 1.

 

U Zakonu o minimalnoj plaći („Narodne novine“, br. 118/18. i 120/21.), iza članka 1. dodaje se članak 1.a koji glasi:

 

„Članak 1.a

 

Ovim se Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima Direktiva (EU) 2022/2041 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. listopada 2022. o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji (SL L 275/33, 25.10.2022.).“.

 

Članak 2.

 

U članku 6. stavak 3. mijenja se i glasi:

 

„(3) Ministar će, nakon konzultacija sa socijalnim partnerima i posvećujući posebnu pozornost  djelatnostima s niskim plaćama i ugroženim skupinama zaposlenih, imajući u vidu povećanje udjela bruto minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći u pravnim osobama od siječnja do srpnja tekuće godine, inflaciju odnosno promjene u kupovnoj moći minimalne plaće, kretanje plaća, kretanje nezaposlenosti i zaposlenosti, demografska kretanja, kretanje produktivnosti te ukupno stanje gospodarstva, predložiti Vladi Republike Hrvatske visinu minimalne plaće.“.

 

Članak 3.

 

Iza članka 7. dodaje se članak 7a, koji glasi:

 

„Članak 7. a

Ministarstvo nadležno za rad će svake druge godine prije 1. listopada izvještajne godine dostaviti Europskoj komisiji dostupne statističke podatke odnosno informacije o stopi i razvoju obuhvata kolektivnog pregovaranja te razini zakonske minimalne plaće i udjelu radnika koji su njom obuhvaćeni.“.

Članak 4.

Članak 8. briše se.

 

Članak 5.

 

U članku 10. stavku 1. riječi:“60.000,00 do 100.000,00 kuna“ zamjenjuju se riječima:“ 7.960,00 do 13.270,00 eura“.

 

U stavku 2. riječi: “7.000,00 do 10.000,00 kuna“ zamjenjuju se riječima:“ 920,00 do 1.320,00 eura“.

 

U stavku 3. riječi: “7.000,00 do 10.000,00 kuna“ zamjenjuju se riječima:“ 920,00 do 1.320,00 eura“.

Članak 6.

 

Prva izvještajna godina i obveza dostave podataka iz članka 3. ovoga Zakona započinje 1. listopada 2025.

 

Članak 7.

 

Ovaj Zakon objavit će se u „Narodnim novinama“, a stupa na snagu 1. siječnja 2025.  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  1. RAZLOZI ZBOG KOJIH SE ZAKON DONOSI

 

Minimalna plaća, po definiciji, je plaća koja se kao takva uređuje zakonom ili kolektivnim ugovorom te predstavlja jedan od alata u borbi protiv siromaštva zaposlenih.

 

U Republici Hrvatskoj minimalna plaća uređena je Zakonom o minimalnoj plaći („Narodne novine“, br. 118/18. i 120/21. dalje u tekstu: Zakon). Tim Zakonom uređuje se način  i rokovi utvrđivanja iznosa minimalne plaće, način određivanja minimalne plaće radnika i utvrđivanja minimalnih povećanja plaće po pojedinim zakonskim osnovama te provedba nadzora nad primjenom Zakona.

 

Minimalna plaća određena je kao najniži mjesečni iznos bruto plaće koja se radniku isplaćuje za rad u punom radnom vremenu. No minimalnom plaćom smatra se i najmanji iznos mjesečne bruto plaće prema složenosti poslova za puno radno vrijeme ugovoren kolektivnim ugovorom čija je primjena proširena na temelju općeg propisa o radu na sve poslodavce i radnike u Republici Hrvatskoj. U iznos minimalne plaće na temelju Zakona ne ubrajaju se povećanja plaće s osnove prekovremenog rada, otežanih uvjeta rada, noćnog rada i rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, čime je određen broj i vrste dodataka koji nisu dio minimalne plaće, već se obračunavaju na minimalnu plaću. Nadalje, za prekovremeni, noćni rad te rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik u djelatnosti u kojoj je proširena primjena kolektivnog ugovora ima pravo na povećanje plaće najmanje u visini utvrđenoj takvim kolektivnim ugovorom.

 

Izradi ovoga zakonskog prijedloga pristupilo se prvenstveno zbog donošenja Direktive (EU) 2022/2041 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. listopada 2022. o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji, a koju su države članice do 15. studenoga 2024. dužne preuzeti u nacionalno zakonodavstvo. Pitanje minimalne plaće nalazi se u nadležnosti država članica te u ovom području Europska unija (dalje u tekstu: EU) ima potpornu i komplementarnu ulogu, no ovom se Direktivom doprinosi ostvarenju ciljeva Europskog stupa socijalnih prava.

 

 Stoga cilj Direktive nije usklađivanje visine minimalne plaće na području cijele EU niti uspostavljanje jedinstvene metode za njeno određivanje, već poticanje određivanja  primjerenog iznosa minimalnih plaća u zemljama članicama, uz povećanje pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima, kojima poslodavci i sindikati autonomno ugovaraju plaće. Direktivom se određuje okvir primjerenih minimalnih plaća u zemljama u kojima su one zakonom propisane, dok ih zemlje koje nemaju propisane minimalne plaće nisu prisiljene uvesti.

 

 Adekvatnim iznosom minimalne plaće koja se smatra primjerenom smatrao bi se iznos od najmanje 50% bruto prosječne plaće odnosno 60% bruto medijalne plaće u državi članici.

 

Države članice koje imaju zakonom određene iznose minimalne plaće, u koje pripada i Republika Hrvatska, trebaju uspostaviti određene postupke kojima bi osigurale primjerenost minimalnih plaća, zbog postizanja pristojnog životnog standarda, smanjenja opasnosti od siromaštva zaposlenih,  no najslabije plaćenih i najmanje zaštićenih radnika te promicanja socijalne kohezije, uzlazne socijalne konvergencije i smanjenja razlike u plaćama na temelju spola. Pri tome bi trebale upotrebljavati kriterije koji uključuju najmanje sljedeće: kupovnu moć zakonskih minimalnih plaća uzimajući u obzir troškove života, opću razinu plaća, njihov rast i njihovu distribuciju, dugoročne nacionalne razine i kretanja produktivnosti, kao i koristiti indikativne referentne vrijednosti za procjenu primjerenosti zakonske minimalne plaće. U tu svrhu mogu upotrebljavati indikativne referentne vrijednosti koje se uobičajeno koriste na međunarodnoj razini, kao što su 60% medijana bruto plaće i 50% prosječne bruto plaće, i/ili indikativne referentne vrijednosti koje se upotrebljavaju na nacionalnoj razini. Naime, prag rizika od siromaštva postavljen je na 60% od srednje vrijednosti (medijana) ekvivalentnoga raspoloživog dohotka svih osoba te se koristi kao međunarodno priznata indikativna referentna vrijednost u službenoj statistici koju vodi Državni zavod za statistiku. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, stopa rizika od siromaštva  definirana je kao postotak osoba koje imaju raspoloživi ekvivalentni dohodak ispod praga rizika od siromaštva. Stopa rizika od siromaštva ne pokazuje koliko je osoba stvarno siromašno, nego koliko njih ima dohodak ispod praga rizika od siromaštva.

 

Države članice bi nadalje trebale, ako (kao Republika Hrvatska) ne upotrebljavaju mehanizam automatske indeksacije, određivati odnosno ažurirati iznos minimalne plaće najkasnije svake dvije godine, uz uključivanje socijalnih partnera, odrediti jedno ili više savjetodavnih tijela za savjetovanje, a radnicima omogućiti djelotvoran pristup postojećoj zaštiti svojih prava. Ta zaštita zahtijeva djelotvorne, proporcionalne i nediskriminirajuće kontrole i inspekcije te jačanje kapaciteta za nadzor i kažnjavanje nepoštovanja propisa.

 

U odnosu na predmetnu Direktivu, hrvatsko zakonodavstvo već u značajnoj mjeri sadrži odgovarajuća rješenja te je u tom smislu već u visokom stupnju usklađeno sa zahtjevima ove Direktive.

 

Naime, važećim propisima, odnosno Zakonom o minimalnoj plaći („Narodne novine“, br. 118/18.), na snazi od 1. siječnja 2019.,


 Pošaljite nam povratnu informaciju
Što mislite o našem portalu?
Vaša poruka je uspješno poslana.
Input: